Ne postoji taj uspjeh koji može nadmašiti trenutak kad vidiš svoje dijete na putu koji je samo odabralo.

Jučer sam bila na Natječajnoj izložbi obrtničkih i umjetničkih škola iz cijele Hrvatske. 

U Foto klubu je bilo izloženo tridesetak fotografija koje su ušle u završni krug od čak 640 prijavljenih. Fotografija moje kćeri je bila tamo i ta činjenica je već imala svoju težinu. Gledala sam svaki rad,  komentirala, pokušavala razumjeti što je tko vidio kroz svoj objektiv.

Kad smo došli do njene fotografije, nije bilo potrebe za velikim riječima, ustvari samo ponos, bez uspoređivanja i bez “što bi bilo kad bi bilo”. 

Bila je tu, među tih trideset.  

Atmosfera je bila super, skroz drugačija od očekivanja. Sve je bilo puno mladih ljudi, bilo je puno roditelja, a njen profesor fotografije je bio jednako prisutan za sve nas. Njegove riječi su bile podrška svima, i onima čiji su radovi na zidovima i onima koji ovaj put nisu prošli. Bio je oduševljen i odazivom roditelja koji su svi došli kao podrška za nešto "ne tako unosno nego full umjetnički." To se rijetko vidi i čuje i baš zato mi se urezalo.

Mi uopće nismo pričali o prvih pet nagrađenih osim u kontekstu ideja, iskustva i o tome kako je biti dio nečega takvog. Bila je zadovoljna, svjesna gdje je i što je postigla, a usput je došla i ideja o sljedećem pokušaju. Nema tu neke potrebe za dokazivanjem nego želja da opet stvara i bude dio ove priče. 

Do doma joj je već bilo jasno da je ovo tek početak!