Zašto posjećujemo iste gradove?

Kroz konstalacijski rad znam da nas ponavljanje često vodi do nečega što je u našem sistemu ostalo nedovršeno ili neproživljeno pa kad gledam svoju priču, ja najčešće idem na mjesta u kojima sam već bila: Amsterdam, Venecija i Beč.

Nije da tamo svaki put tražim nešto novo, idem jer su mi poznati pa prođem istim ulicama i točno znam gdje sam i onda sam mirna. 

Moj tata nije imao putovnicu i nikad je nije niti želio napraviti. Nije putovao izvan granica. Kao da je svijet izvan doma bio nešto što drugi rade i mogu, ali ne treba i on. Mislio je da je odlazak riskantan, a daleko putovanje baš nije poželjno jer nikad ne znaš što se može tamo dogoditi

(Ja sam to digla na viši level: Nikad ne znaš što se može dogoditi i tu kada si ti negdje tamo, ali to je vec druga priča...).

Dakle, sigurnost i osjećaj da imamo kontrolu je očito nešto naše zajedničko. Tatino i moje, a čini mi se da svaki moj odlazak polako ispisuje nove rečenice u obiteljski sistem: „Ovdje je sigurno ići. Tu već sve znaš.“ 

I zato možda baš u Veneciji, koju znam gotovo napamet, popunjavam prostor koji u obitelji nije postojao. Ne radim ništa dramatično, samo idem i vraćam se, a svaki put tamo još jednom potvrdim da ono što je tati bilo nedostupno ili nedopušteno, meni je, eto dopušteno i sve je uvijek u redu.