Nije svako bježanje bijeg

 Ušla sam u Isabelinu sobu i naletila na knjigu "20.000 milja pod morem" i počela je čitati. Opet.

Ima priča koja kaže da je Jules Verne s jedanaest godina pobjegao od kuće i otišao brodom. Kada je brod stigao u prvu luku, vratio se kući i navodno obećao mami da će ubuduće putovati samo u svojoj mašti. Kasnije je napisao šezdesetak  romana, i to baš pustolovnih.

Bez obzira na to je li ova priča doslovno točna, ona dobro opisuje važan psihološki obrazac, a to je da dijete koje poželi pobjeći ne traži samo avanturu već prostor u kojem može biti slobodnije nego što je sada.

Ako gledamo kroz obiteljske konstelacije, takav bijeg može biti zbog nekog pritiska, očekivanja ili da nije na svom dobrom mjestu. Dijete ne mora znati objasniti što mu fali, ali osjeća potrebu da se negdje makne.

Kada fizički ne može otići, a želja je tu, taj se pokret onda premješta u njegov unutarnji svijet. Kroz maštu se ipak doživi sloboda, kretanje i istraživanje.

Kod Julesa Vernea taj se unutarnji prostor pretvorio u kreativno stvaranje. Putovanja koja nije živio kao dijete, kasnije je proživio kroz priče koje je napisao, koje su nama kroz naše odrastanje davale osjećaj da je sve moguće i to bez potrebe za stvarnom obalom i stvarnim brodom.