Povjerenje u proces

Otišla sam u Italiju sa slikom u glavi kako će taj dan izgledati. Znala sam prognozu, ali sam se nadala da će se nekako promijeniti dok ja stignem (a i zato što sam poželjela drugačije). No, nije se dogodilo i kiša je padala bez namjere da mi udovolji pa sam jednostavno prihvatila da je dan takav kakav jest i da se mogu cijelo vrijeme boriti s tom činjenicom ili se prilagoditi.

U ovoj sam situaciji prepoznala nešto što vidim i u svome radu. Klijenti dolaze na konstelacije s nadom da će se dogoditi preokret, da će se nešto rasplesti i da će nakon tog jednog susreta život biti bolji. I stvarno, tijekom konstelacije se uvijek otvori nešto važno. Dinamike obitelji koje su do tada bile skrivene postaju vidljive, kao i nesvjesne lojalnosti i tereti koji se nose iz generacije u generaciju. To je stvaran i vrijedan trenutak, ali tu nije kraj procesa. To je početak drugačijeg odnosa prema onome što ustvari jest i nakon uvida je lako očekivati da će se vanjske okolnosti uskladiti s onime što smo osjetili u tijelu.

U stvarnosti, integracija traži vrijeme i ništa se ne mijenja naglo samo zato što smo nešto osvijestili. Potrebno je vrijeme da novo razumijevanje pronađe svoje mjesto i na nama je da vidimo jesmo li s time u skladu.

Kao što sam hodala po kiši i postupno odustajala od sunca u svojoj glavi, tako i u konstelacijskom radu gledam kako je važno prihvatiti ritam koji ne možemo ubrzati.

Strpljenje nije čekanje već povjerenje u proces (plus ima nečeg smirujućeg u prihvaćanju kiše).